Pulsirajući krastavac

Bilo je to tiho,
bilo je i snažno,
bilo je to nekad,
al nije sad važno.

Nije to sad bitno,
a nije ni važno,
pulsirajući krastavac
pulsira sad snažno.



Vidi što sam zelen,
vidi što sam dug,
malo sam i grbav,
a tjelo mi krug.

Hranim se sa suncem,
hranim se iz tla,
ptič­ice mi pjevaju,
bude me iz sna.

Iz mene je peteljka,
bodljava i sitna,
meni dosta znač­ajna,
reklo bi se, bitna.



Jednog ranog jutra,
negdje oko pet,
nadvila se sjena,
presta sunce grijet.

Što li se to događa?
Što li se to zbiva?
Ma ništa to nije,
samo mi se sniva.

Kadli, nagli trzaj,
guzu prođe bol,
išč­upa me sjena,
gruba li je, joj.

Nestade težine,
tjelom ćutim let,
padoh ja u hrpu,
krastavaca slet.

Oho! Vidi, Pero!
I Ivica je tu!
Marica se mršti.
Tomo? Nije tu.

Pade na me još,
krastavaca par,
tu je cijela gomila,
u č­emu je stvar?

Opet smo poletjeli,
sjena pokraj nas,
letimo i trpimo,
ali niti glas.



Sjena opet doljeće,
grabi nas u hrpu,
prvo smo u vodi,
a onda u krpu.

Jao jao što je sad,
kuda ćemo sada?
U prozirne zidove,
gužvetina vlada.

Što li sad to smrdi,
Što li je to vlažno?
Nešto čudno, kiselo,
slijeva nam se snažno!?

Grizem se u sebi,
negodujem tiho,
neko dupe nos mi trlja,
i rado bi kiho.



Gledam malo lijevo,
gledam malo desno,
postalo je vruće,
vlažno je i tijesno.

Nije to sad bitno,
mada moram reći,
ovaj teror odurni,
poč­inje me peći.

Kuhamo se dugo,
minute ko sati,
kad je više gotovo,
hoće li to stati?



Tiho sam otrpio,
konač­no je kraj,
nestalo vrućine,
vidim svjetla sjaj.

Nije to sad bitno,
a nije ni važno,
al ako me gricneš,
zavrištat ću snažno.