Šuškavi list

Daleko od pogleda prolaznih ljudi,
u šikari gustoj, na jednom grmu,
šuškavi list polako se budi.

Vjetar nježno snenog ga njiše,
još rano je jutro pa list šuška tiše.

Čuje se cvrkut, i kretnje u travi,
to jedan ježić do kuće put pravi.

Protegnu se list, i raširi cijeli,
ni on ni grmić još nisu jeli.



Odjednom, začu se lomljenje grana,
svije se cijeloga grma strana,
izviri ruka, izviri glava,
izviri cijela košulja plava.


Ruka se pruži,
list čvrsto drži,
potegne jako,
list nije plako,
privuče sebi, stisne uz tijelo,
list tiho plače, krvari bijelo,
protrlja ruka,
list sad već kuka,
baci na tlo,
sve je gotovo...


Usta se čovjek, osmjeh na licu,
zakapča hlače, ruka na šlicu.


Korak sve tiši, u šikari gustoj, daleko od pogleda prolaznih ljudi,
a ježić samo očima trepće, gleda u listić, pa se čudi.

Mali mrav

Sunce je svanulo, zora sad rudi,
ptičice cvrkuću, šuma se budi.


"Što je sad opet, jeste li ludi,
cijelu noć buka, lupanje, cika,
netko sad stenje, pa odnekud vika,
jadnoga mrava nonstop se budi!"

Al sad kad već zora je tu,
nema mu druge, raditi treba,
hranu treba svaka mravlja beba.
"Evo, evo, k vragu, ustat ću!"

Proviri vanka, sunce već prži,
krmeljave oči svjetlo probada,
još prohladnost vani pomalo vlada.
Nema veze, mravac je brži.


Lunja on vješto međ vlati trave,
njuši on lijevo, njuši on desno,
ovdje je lako, ovdje je tjesno.
Zatitraše mu antene povrh glave!

"Oho! Nešto li nanjuših!?
Čudan li to je miris u zraku,
mišljah da naći ću hranu kaku,
no ovo ne znam jel jeo bih..."

Nešto veliko, vlažno i žuto,
stoji sad posred staroga puta,
zatrpana sada je stara ruta,
gleda to mravac mrko i ljuto.


Miriši po breskvi, svježoj i finoj,
al mirisi drugi čudni su i strani,
još ih nikad nije osjetio vani,
lagano sad mravac češka zubić svoj.

Gladne mravlje bebe čekaju na njega,
pa možda je hrana, probat i to treba,
probao je svašta još i kao beba,
a od starih mrava naslušo se svega.

Lagano on priđe, ponjuši polako.
"Ma breskva je garant, nema u to sumnje,
zagrist ću te slatko, želudčić nek pun je".
Raširi on čeljust, i zagrize jako.


Grize on i vuče, usta su mu puna,
al ne da se ni mrvu, od Durexa guma.

Pulsirajući krastavac

Bilo je to tiho,
bilo je i snažno,
bilo je to nekad,
al nije sad važno.

Nije to sad bitno,
a nije ni važno,
pulsirajući krastavac
pulsira sad snažno.



Vidi što sam zelen,
vidi što sam dug,
malo sam i grbav,
a tjelo mi krug.

Hranim se sa suncem,
hranim se iz tla,
ptič­ice mi pjevaju,
bude me iz sna.

Iz mene je peteljka,
bodljava i sitna,
meni dosta znač­ajna,
reklo bi se, bitna.



Jednog ranog jutra,
negdje oko pet,
nadvila se sjena,
presta sunce grijet.

Što li se to događa?
Što li se to zbiva?
Ma ništa to nije,
samo mi se sniva.

Kadli, nagli trzaj,
guzu prođe bol,
išč­upa me sjena,
gruba li je, joj.

Nestade težine,
tjelom ćutim let,
padoh ja u hrpu,
krastavaca slet.

Oho! Vidi, Pero!
I Ivica je tu!
Marica se mršti.
Tomo? Nije tu.

Pade na me još,
krastavaca par,
tu je cijela gomila,
u č­emu je stvar?

Opet smo poletjeli,
sjena pokraj nas,
letimo i trpimo,
ali niti glas.



Sjena opet doljeće,
grabi nas u hrpu,
prvo smo u vodi,
a onda u krpu.

Jao jao što je sad,
kuda ćemo sada?
U prozirne zidove,
gužvetina vlada.

Što li sad to smrdi,
Što li je to vlažno?
Nešto čudno, kiselo,
slijeva nam se snažno!?

Grizem se u sebi,
negodujem tiho,
neko dupe nos mi trlja,
i rado bi kiho.



Gledam malo lijevo,
gledam malo desno,
postalo je vruće,
vlažno je i tijesno.

Nije to sad bitno,
mada moram reći,
ovaj teror odurni,
poč­inje me peći.

Kuhamo se dugo,
minute ko sati,
kad je više gotovo,
hoće li to stati?



Tiho sam otrpio,
konač­no je kraj,
nestalo vrućine,
vidim svjetla sjaj.

Nije to sad bitno,
a nije ni važno,
al ako me gricneš,
zavrištat ću snažno.